Lektire su oduvijek dio školskog programa, a zamišljene su kao sredstvo koje bi trebalo razvijati rječnik učenika, njihovu maštu, potaknuti njihov mozak na rad i još mnogo toga. Upravo zato, lektire se neizbježno čitaju gotovo svaki mjesec tijekom cijele školske godine. Za lektiru su stoga pomno odabrana samo najznačajnija i najedukativnija djela dječje književnosti ili književnosti za mlade.
Problem s kojim se u današnje vrijeme sve češće susreću i učitelji i učenici jest prezir koji učenici gaje prema čitanju. Mobiteli i moderna tehnologija kod učenika gotovo potpuno istiskuju čitanje knjige. Sve je manje mladih u knjižnicama te više gotovo nitko ne čita zbog užitka. Učenici čitanje smatraju gubljenjem vremena, a njihov skraćen raspon pažnje ni malo ne doprinosi problemu.
Sve su dostupniji izvori s mnogobrojnim informacijama upravo o lektirama, zbog čega mnogi učenici uopće ne posuđuju lektire, već se oslanjaju na mrežne informacije. Knjige su izgubile svoju čar, a s njima polako tone i ljubav prema hrvatskom jeziku. Učenici svakodnevno koriste riječi iz engleskog jezika je im je lakše izraziti se na engleskom, a hrvatske riječi polako tonu u zaborav, zaključane u knjige koje gotovo nitko ne čita.
Još jedan od izvornih problema koji ohrabruje učenike i njihov štrajk nad knjigama je i činjenica da profesori sve teže razabiru one koji nisu pročitali zadano djelo od onih koji jesu. Zahvaljujući ogromnim količinama informacija koje se nude na mreži, učenici kojima je imalo stalo, mogu se informirati i steći znanje o djelu baš kao da su ga doista i pročitali. Iz tog se razloga na dan lektire u posljednje vrijeme nerijetko događa da učenici koji nisu pročitali lektiru dobiju istu ocjenu kao i oni koji su istu pročitali od korica do korica. Zbog toga se oni koji redovno čitaju osjećaju zakinuto, obeshrabreno i loše jer njihov trud nije prepoznat te i sami počinju doživljavati čitanje kao besmislenu aktivnost.
Mislim da se rješenje nalazi negdje na pola puta između učeničkih i učiteljskih stavova. Učenici bi trebali imati pravo glasa prilikom odabira lektire te bi se za lektiru trebala birati djela tematike i radnje zanimljive njima. Već nekoliko djela godišnje koja bi učenici sami odabrali, rasplamsali bi barem dio čitateljskog žara kod učenika. Također, učenici bi trebali malo popustiti i pročitati neka djela za koja profesori kažu da su važna te bi trebali prigrliti neke klasike bez mnogo pobune i suprostavljanja. Knjige su oduvijek bile i još mogu biti bogatstvo i moć, stoga ih treba primiti i sagledati ih iz nove, ljepše perspektive Tako bismo i one najtvrdokornije nečitače podsjetili da je čitanje sanjanje otvorenih očiju
Paula Prtenjača 8.b razred
Add comment
Comments